Ekskluzivno

Pismo sina kakanjskog šehida

I tako, žena spusti kahvu na sto a ja započnem priču…

Znaš li babo moj da tvoj sin ima 25 godina,znaš li da sam oženjen i očekujem bebu? Bebu?-pitaš me.

Tako je, znaš li da ćeš uskoro postati dedo?

Vidiš, toliko toga jedan o drugom ne znamo, a opet bih ti imao tri života šta pričati, i to bi mi bilo malo da nadoknadimo izgubljeno vrijeme.

O ratu ne znam toliko, kažu imao sam osam mjeseci kada si ti poginuo, ali u jedno ne sumnjam, da si se borio kao lav zajedno sa svojim saborcima na Vozučkom ratištu kako bi se sada bez straha zvali Bošnjacima i pisali bosanskim jezikom.

Kaže mama kada si krenuo zadnji put na ratište stao si u bašti i okrenuo se prema nama kao da si osjetio da nas zadnji put vidiš. Kažu isto tako poslije eksplozije kamiona da si ostao živ, ali te nisu mogli gledati da se boriš pa te dušmani ubiše. Bilo ti je teško ostaviti me, ali šta ćeš morao si.

Ne poznajem strah koji si osjetio boreći se, a ni radost kada dobijete bitku. Sjećam se samo brojnih zapečačenih vrata na koja smo ja i mama udarali kao podstanari kada smo tek došli u Kakanj i započeli život bez tebe, paketa sa hranom koje smo dobivali za preživljavanje. Sjećam se prve vožnje biciklom kada nije imao ko da me sačuva od pada, prvog pitanja gdje je moj otac i zašto ga nemam kao druga djeca. Sve bi bilo mnogo lakše da si ti bio tu.

Znam da si jedva koračao mokrim i teškim vojničkim čizmama, da te obuzimala čežnja i strah za porodicom, znam da si svoj život dao da bi svima bilo bolje,ali nažalost nije tako babo moj. Kao što se u narodu kaže ogrija se onaj ko je bio najbliže vatri.

Ako mene pitaš rat odnosno borba nije još završila, ima ih mnogo babo moj koji se bore za što udobniju stolicu i fotelju, a ima i nas djece poginulih boraca koji se borimo od privatnika do privatnika za koru hljeba.

Ostasmo mi jedan drugog željni za čitav život, a kako stvari stoje izgleda da ću i ja svog dijeteta ostati željan, jer babo moj dolazi vrijeme da pakujem kofere i potražim bolju budućnost u tuđoj zemlji, ova za koju si se ti borio me izdala.

Rata se ne sjećam, ali poslijeratne situacije svakako, jer još uvijek živimo u zemlji od rata neoporavljenoj, posljedice se osjete još uvijek i mnogo godina poslije, pa je sve veći broj onih koji napuštaju svoje najmilije i odlaze u tuđinu.

Popismo mi babo još jednu zamišljenu kahvu zajedno i ispričasmo se, osjetim negdje u dubini duše da mi je lakše što ti se izjada.

Nek ti je rahmet duši babo moj i uživaj u obećanoj nagradi na drugom svijetu.

„I ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli:“Mrtvi su!“ Ne oni su živi, ali vi to ne znate.“

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *